Sofía Segovia - "Žamor pčela"

Originalan naziv - "El Murmullo de las Abejas"

Prijevod - Anka Katušić Balen

Nakladnik - Egmont d.o.o.

---

---

U malom meksičkom gradu, stara nana Reja pronalazi novorođenče prekriveno pčelama koje dovodi kući i zauvijek preokrene živote te obitelji. Simonopio je dijete koje zauzima posebno mjesto u obitelji Morales, vjerujući mu u svemu što im on pokaže. Jer vidio je, čuo i osjetio ono što nitko drugi ne može. Sve to pomoću svojih pčela.

Čitamo o obitelji, španjolskoj gripi i Meksičkoj revoluciji. Roman pun osjećaja, drame i ljubavi. Što izgovorene, što neizgovorene. Roman koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

---

"Živa je bila kuća u kojoj sam se rodio. Ako je katkada zimi odisala mirisom narančina cvijeta ili u gluho doba noći prolamao smijeh bez gospodara, nitko se nije bojao: bijaše to dio njezine esencije. U ovoj kući nema duhova, govorio mi je tata: čuješ jeku koju je sačuvala za uspomenu kako bismo se sjetili koliki su ovuda prošli."

---

Roman je toliko predivno i fascinantno napisan da ne mogu pronaći prave riječi kojima da to opišem. Možda bi prava riječ bila poetika. Zaista, najiskrenije to mislim. Kada krenete čitati uvuče vas svaka napisana riječ. Toliko predivno opisana priroda, likovi, sva njihova djela i osjećaji. U meni je probudila želju za vlastitom pustolovinom jer kada čitate o Simonopiju, poželite izuti se bosi i jednostavno krenuti. Nekamo, bilo kamo.

---

"Pčele su bile strpljive s njim: godinama su čekale da bude spreman obaviti to putovanje. Na kraju puta čekalo ga je nešto važno, nešto što su uvijek pokušavale s njim podijeliti, objasniti mu."

---

Knjiga me nebrojeno mnogo puta vratila u vlastito djetinjstvo. Primjerice, dio knjige gdje se opisuje pad kiše nakon višemjesečne suše, doživljaj djeteta koje prvi put vidi kapljice, igra se na kiši te sami opisi tog osjećaja sreće koje je proživljavao. Automatski sam se vratila 20-ak godina unatrag, kada sam i ja sama bosa hodala po lokvama nakon ljetne kiše, miris betona, ali i svježe pokošene trave koju je smočila kiša. Predivno. Ova knjiga je puna želje za životom i melankonije.

Pokazuje nam koliko su djeca nevina i kako njihovoj mašti nema kraja. Kada čitamo iz perspektive Francisca mlađeg, bilo to o tužnim ili veselim događajima, ne možete se ne nasmijati. Sjetno ili od srca, ali čitate to tako da shvatite koliko je njihov um neiskvaren.

---

"Ne znam moramo li doći u moje godine pa da uvidimo da muškarci uopće ne shvaćaju žene. Držim da one imaju svoj isključivi labirnit, a nama muškarcima dopušteno je ući samo kad one žele, kad nas pozovu. A kada ne pozovu, taj nam je labirint pravi misterij."

---

Jaki karakteri koji vjeruju u rad i trude se maksimalno, čuvaju svoju obitelj i ono što su gradili cijeli život, su fantastično izgrađeni od prvog do posljednjeg poglavlja. Odlično mi je kako je spisateljica dala karakter kućama, zemlji i svim planinama o kojima čitamo u romanu.

---

"Bilo je uobičajeno vidjeti Simonopija, dok pčele kruže uokolo ili mu se šeću po licu ili rukama, ali nije bilo uobičajeno - vidjeti ga okruženog tolikim broje. A pogotovo sada. Kao da je cijelo roj izašao da mu zaželi dobrodošlicu ili ga prati na tome neobičnome povratku kući."

---

A Simonopio. Ah, dragi Simonopio koji bi samo trebao biti primjer svima nama. Neiskvaren, hrabar, pun dobrote i ljubavi. Dječak koji je žrtvovao sve da spasi svoje voljene. One koji su jednako tako štitili njega cijeli njegov život. Zbog Simonopija sam plakala, uz njega se smijala. Jednako tako vrijedni i za Francisca mlađeg. Kada čitamo o njegovom životu, pogledu na svijet kroz njegove oči jednako kao i Simonopijeve, ostavlja vas bez teksta. Ta živost, radost... prekrasno.

---

"Ne bih umanjivao bol koju su sigurno osjetili zbog rastanka od voljenog bića. Svi mi koji smo nekoga izgubili - znamo da je to užasno mukotrpno, ali život nikoga ne čeka. Moramo se snaći u svome vremenu."

---

Tijekom čitanja, knjiga nas upozorava na ono što će se desiti. Ali najbolje od svega je to što do zadnjeg ne znate o čemu je riječ. A kada saznate, srce vam se razlomi u tisuću komadića. Rasplakalo me, ali isto tako oduševilo jer je pisano nadrealno dobro i prijevod knjige koji smo dobili me ostavio bez teksta. Kraj knjiga je ne samo zadovoljavajući, nego kada sam završila s čitanjem i zaklopila posljednju stranicu u mozgu kao da je bio vatromet emocija i borba sa suzama.

"Simonopio se mora udaljiti od svijeta kako bi se odmorio, kao što je ona činila čim bi sklopila oči. Njemu nije bilo tako jednostavno, jer kad bi sklopio oči, vidio je život, pa ih je držao otvorene, uvijek otvorene, kako bi ih ispunio brojnim slikama koje ne daju vremena da otkrije nešto što mu nije blizu."

---

Od mene imate ogromnu preporuku. Jer u romanu ćete o svemu onome što je bitno u životu. O tome kako je bitno vjerovati u prave ljude, uvijek pomagati, voljeti bez obzira koliko različiti bili jer je u tome istinita i iskrena ljubav. Čitamo o ženama, staricama koje nisu bile samo majke i domaćice već žene snažnog srca i uma. O ocu koji je činio i želio samo najbolje za svoju djecu. O malenom nestašnom dječaku koji je obožavao svog brata. I o velikom bratu, dragom Simonopiju koji je bio štit te obitelji i zvijezda vodilja.

Hvala na čitanju!