Originalan naziv: "Soif"
Prijevod: Marija Paparašarovski
Izdavač: Vuković & Runjić
Teško, vrlo teško mi je objasniti ovu priču. Imam toliko toga za reći, ali ne izlazi iz mene. Što zbog toga jer ne znam što bih rekla, što zbog toga jer je ovo nešto sasvim drugačije od onoga što ja čitam. Pogotovo ja, kao vjernica, kada sam primila Žeđ u ruke, upustila sam se čiste glave i bez predrasuda.
Svi mi žeđamo.
Amélie Nothomb je pisala o životu Isusa, točnije o njegovim posljednjim danima.
Naravno, Žeđ je djelo fikcije, ali moram priznati da neke stvari nisam shvatila dok neke jesam. Odmah, u tom trenu sinulo mi je što želi reći. Svi mi žeđamo, a u ovoj knjizi žeđ je metafora za život. Nikako se ne izruguje vjeri, govori o tome da je i sam Isus bio čovjek na to kratko vrijeme kada je bio poslan na Zemlju. Govori nam o njegovoj ljudskoj strane, a ne o božanskoj. Osjetio je ljubav, sreću, prijateljstvo i tugu. Imao je tijelo, osjetio je bol te što znači biti čovjek i prepušten svojim osjećajima. Govori nam kakvi smo mi ljudi.
Vidimo kako je on doživio svoje tijelo i da nije olako shvaćao što nam je poklonjeno od strane Boga. Daje nam do znanja da i mi moramo biti takvi, cijeniti to što imamo. Predivno, zar ne?
Naše je tijelo bitno isto kao i naš duh. A to često zapostavljamo. Zaboravljamo da je svatko od nas poseban i lijep. Savršen onakav kakav je. U boli i u smijehu.
Žeđ nam govori koliko je sve ono što mi jesmo, bitno. U svakom trenutku života, u svakom našem komadiću tijela i duše. U svakoj emociji i svemu za čime žeđamo. Svi mi griješimo, ali to samo znači da smo živi. Da smo ljudi od krvi i mesa.
Postoji mnogo teorija o toj temi. U to ne želim ulaziti niti nikada ne budem, neka svatko od nas to protumači na svoj način. Isto tako i za ovu knjigu, ja sam ju shvatila kao pozitivnu i lijepu priču o Isusu koji je imao svoje trenutke kao svatko od nas.
Nakon što sam pročitala Žeđ, osjećala sam određenu lakoću i utjehu. Na kraju, svi smo mi isti. Svi smo mi unikatni.
