Isabel Allende: "Žene drage srcu mom"
Originalni naziv: "Mujeres de alma mia"
Prijevod: Tamara Horvat Kanjera
Nakladnik: Vuković & Runjić
Vjerujete li mi da je ovo prva knjiga spisateljice Isabel Allende koju sam pročitala? Od svih koje je napisala, ova je prva došla na red. I mogu vam iskreno reći da sam presretna što je tako ispalo. Oduševljena sam napisanim i načinom kojim je pisala. Ogolila je svoju dušu, pričala nam je o stajalištu žena u Čileu, ali i u ostatku svijeta. U mnogim državama koje su toliko daleko od nas i ne dotiču nas se i realno nemamo pojma što se tamo događalo i još događa sa ženama i njihovim pravima.
Smatram se feminiskinjom. Ne u toj mjeri kao ona i mnoge druge žene. Nisam upućena u sve što se događa, ali nasreću jesam u određene stvari i one u koje bi svi mi trebali biti. A sada kada sam pročitala "Žene drage srcu mom", potruditi ću se saznati još više i biti upućenija. Rekla bih da imamo sreće što postoje društvene mreže i tako možemo širiti vijesti iz svijeta. Možda, kako i sama Isabel kaže, ako se žene sjedine, mogu se napraviti čuda.
Vodi nas kroz svoj život. Piše o svojoj pokojnoj kćeri Pauli i često ju spominje tijekom knjige. Nevjerojatno je kako svako poglavlje gdje je riječ o njoj, Isabel blago i pažljivo piše. Njen duh se osjeti na svakoj stranici a isto tako ta tuga i bol, pogotovo ljubav prema koju gaji prema Pauli.
Zgrozilo me jako puno stvari o kojima piše. Previše puta sam ostala u šoku, srce mi se slamalo kada sam čitala o djevojkama i mladim ženama koje prolaze strašnu muku i nepravdu. O staricama koje poznaju samo patnju. Neke su nepismene i zaostale. O silovanjima koje su prolazile te sakačenjem spolnih organa ne mogu ni pričati. Zašto se o tome ne govori češće? Zašto nas maltretiraju jedno te istim vijestima, često ne bitnim, dok mi se trebalo fokusirati na ovakve stvari? Djevojke koje ne mogu napraviti abortus nakon što su silovane, žene koje ne smiju raditi ili one koje rade primaju "crkavicu" i tim novcem školuju djecu dok muškarci sebi kupuju aute ili bicikle. A da ne govorim o ženama koje su ubijene. Ubijene jer su same hodale noću ili obukle kraću haljinu. Previše nepravde, tuge i katastrofa što se tiče nas žena.
Uči nas se da moramo biti lijepe, našminkane, pristojno se oblačiti i na kraju krajeva, biti pristojne. A same se moramo učiti kakve suzavce i papar sprejeve moramo kupovati da bi se čuvale dok same šećemo bez pratnje druge žene ili muškarca.
Isabel isto tako piše o svojoj mladosti, obitelji, starosti i smrtnosti. U tih 170 stranica knjige, dotiče se svega njoj bitnog. I onoga što bi svima nama trebalo biti bitno. Posebno mi je lijepo bilo gdje je pisala o svojoj majci, ali isto tako i ostatku obitelji. Iako se nisu slagali u mnogo toga, ljubavi nije manjkalo.
Mogla bih napisati još jako puno toga, ali previše ću izreći. Želim da svatko od vas pročita ovo fantastično djelo briljantne Isabel. Knjiga koja je iskrena, zabavna, srcedrapajuća, ali najviše od svega poučna. Od srca preporučujem i nadam se da ćete kad tad primiti ovu knjigu u ruke.
Hvala na čitanju!