Originalan naziv - "The Sanatorium"
Prijevod - Ira Martinović
Nakladnik - Egmont d.o.o.
Le Sommet, nekadašnji sanatorij u kojem su se liječili oboljeli od tuberkuloze, a prije uređenja u luksuzni hotel bio je jeziva ljuštura prošlosti.
Sada je renovirano u hotel s pet zvijezdica, iako jednostavno uređen, Le Sommet koji je smješten visoko na osami u Alpama, zavidno gleda s visina u prostranstvo.
Detektivka Elin Warner odlazi tamo sa svojim dečkom Willom na proslavu zaruka svog brata kojeg nije vidjela godinama i odnosi su poprilično zategnuti. Dijeli ih teška i komplicirana prošlost, a zbog trauma koje je proživjela kao dijete te nedavno na poslu, Elin nije previše voljna prisustvovati zabavi.
Stvari brzo eskaliraju te Laure, zaručnica, ubrzo nestaje, a Elin počinje otkrivti zastrašujuće činjenice o hotelu, radnicima i prošlosti bivšeg sanatorija.
"Sanatorij ga svaki put uznemiri. Iako zna što će postati - iako je nacrtao svaka vrata, svaki prozor i svaki prekidač za svijetlo novog hotela, jedino što trenutačno osjeća je reakcija na prošlot zgrade. Na ono što je nekoć bila."
Imala sam dosta visoka očekivanja od ove knjige i nikako da se naučim pametni i svakoj knjizi priđem ravnodušno, bez prevelikih očekivanja.
Sve je počelo naglo i početak mi se svidio. Nestanak osobe, tmuran opis hotela, sumnjivi zaposlenici... ali nije dugo trajalo. Nakon nekog vremena, stvari su se počele strašno sporo odvijati. Nebitni opisi hotela, konstantno ponavljanje kako je sve puno stakla i da se vidi prostranstvo planina oko njega te izoliranost. Flashbackovi glavne protagonistice su mi zapravo bili smiješni i imala sam određena očekivanja oko te njene prošlosti i odnosa s bratom. To se tako dugo protezalo i na kraju u jednom poglavlju sve razriješilo. I bio je čisti klišej kojeg sam odmah pretpostavila. I o tome više nije bilo riječi.
Rekla bih da je nekih dobrih 50, 80 stranica knjige po meni bilo nepotrebno i da su se ti silni opisi mogli svesti na minimum isto kao i to mučenje u glavi od Elin, ne znajuči što da čini. Imam osjećaj kao mi njen lik nije upotpunjen. Nešto mi je cijelo vrijeme nedostajalo.
"Došiljak je odjeven u crno. Nešto mu prekruva lice. Nalikuje na gas masku; ima isti oblik, ali nedostaje joj filtar na ustima. Umjesto njega stoji debelo, gumeno crijebo, koje prekriva usta i nos. Povezuje ih. Crno je, nabrano, kao da drhti dok se osoba premješta s noge na nogu."
Sanatorij, kao ustanova prije preobrazbe u hotel mi se sam po sebi svidio. Jedini opisi koji su mi sjeli zapravo. Šteta što toga nema više. Super mi je taj snijeg i hladnoća, pojam da nitko ne može otići iz hotela i strah u zraku jer ne znaju tko je sljedeći. Da je barem bilo više te jeze. Imam osjećaj da naprave film, da bi bio bolji od knjige.
Ne znam zašto, ali prepostavila sam tko stoji iza tih ubojstava. I kraj mi je pomalo klišej. Nadala sam se nekom vrhunskom otkrivenju. Okej, da naravno, to što saznamo je morbidno i grozno i shvaćam što je autorica pokušala napraviti, ali nažalost nisam impresionirana.
"Ovo ubojstvo nije logično i racionalno, nema motiv koji se lako može objasniti. Elin shvati da korijen ovog zločina počiva u nečem mračnom, nečemu toliko užasnom da je gotovo opipljivo."
Knjiga se brzo čita i vidim da se više manje svima jako svidjela, ali meni nikako nije sjela. Baš sam ju odugovlačila, ali mi nije držala pažnju. Elin me skoro u svakom drugom području iritirala s tim unutarnjim monolozima. Zapravo jedini lik koji mi je bio dobar je njen zaručnik Will. Najnormalnije je razmišljao.
Nemojte da vas moja recenzija odvrati od čitanja. Svi smo mi drugačiji, a ja sam sama kriva što sam mislila da će me očarati jer je očarala skoro sve. Skoro. Mene nažalost nije. Ali možda vama baš bude super i vas ostavi bez teksta i željeti ćete još!
Hvala na čitanju!