top of page
Search
  • _lovelybookshelf

Stephen King - "Zelena milja"

Originalan naziv - "Green Mile"

Prijevod - Ivan Ott

Urednica - Miroslava Vučić

Izdavač - Lumen izdavaštvo d.o.o.

 


 

Kaznionica Cold Mountain je posljednje prebivalište onih najgorih mogućih zatvorenika. Ondje radi Paul Edgecombe, zaštitar koji svaki dan hoda linoleumom moje limete. Zbog toga je D-blok kaznionice zaradio ime Zelena milja. Na samom dnu je Stara Munjara. Na tu Munjaru zločinci sjedaju prvi i posljednji put. Paulu i njegovim kolegama je to svakodnevnica i normala.

Sve dok ne dođe John Coffey. Optuženik za silovanje i ubijanje malenih djevojčica. Sve ono što su zaštitari mislili da znaju o svome poslu polako zamjenjuju neka nova otkrivenja, iskušenja i tužne sudbine.


 
"Tako je to. Svakoga dana. Po cijelom svijetu. Ta tama. Po cijelom svijetu."

 

Nevjerojatno je kako King može uvući čitatelja u svoj svijet odmah s prvim poglavljem. Koliko smisla ima za svoj posao. Ne kažu bez razloga da je jedan od najboljih, a Zelena milja je svakako to opravdala. Ja mislim da ću se svaki put jednako iznenaditi i ostati zatečena napisanim. Probudi emocije koje sam skrivala duboko u sebi i ne dopuštam često da izađu na površinu.



Zelena milja nas uvodi u samu srž priče čim pročitamo prvu rečenicu. Saznajemo o Coffeyju, događaju zbog kojeg je završio u kaznionici ali jednako tako, King nam detaljno predstavlja sporedne likove. Ako nešto volim kod njega, to je što uvijek razvije savršene priče za svakog lika. Svakom da njihovu osobnost, razradi ih u detalje pa ih volite ili mrzite. A tako je i u ovom romanu. Za neke sam se instantno vezala. Nije teški pogoditi za koga, dok su mi se neki toliko gadili da sam se nadala, koliko god to grozno zvučalo, da im je King pružio sudbinu kakvu samo on može izmisliti.


 


 

Zajedno s njima prolazimo kroz vrtuljak emocija, suza i suosjećamo sa svakom sudbinom. Sa svakim odlaskom u smrt. Doslovno kao da sam bila ondje, uz Paula i ekipu i gledala kako ih posjedaju na Staru Munjaru. Baš me pogodilo to. Pogodilo me što je King prikazao osjećaje tih zatvorenika i koliko god bi ih trebali ne voljeti zbog toga što su učinili, jednostavno ne možete tako postupiti. Iako smo svjesni da su počinili grozote, tugujete kada ih vode Zelenom miljom do njihovog kraja. Isto tako, vidi se da zaposlenicima isto nije lako. Naravno, kako bi im i bilo. Kako bi se mi osjećali da vodimo ljude na električnu stolicu, a posljednje što vidimo je strah i očaj u njihovim očima?


 
"To me je dirnulo, pa sam ga ponovno odmjerio - taj put u svoj njegovoj veličini. Dirnu vas, znate; niste ih vidjeli u onome mračnom izdanju dok su poput demona kovali te svoje užase u paklenoj kovačnici."

 

Tu dolazimo do Johna Coffeeya. Dobar, dragi John zbog kojeg sam prolila toliko suza da sada imam osjećaj kao da sam se isplakala za sljedeću cijelu godinu.


Drago mi je da imamo dozu misterije u knjizi, onako kako ju samo King može stvoriti. To što je Coffey bio sposoban učiniti. I Gospodin Jingles. Mali miš koji zauzima posebno mjesto u mom srcu. Ali vratimo se na Johna. Ja ne znam kako je King uspio napisati do kraja knjigu i zanima me je li ga sve to potreslo jednako kao i nas čitatelje. Sudbina Coffeya, velikog ali opet malenog diva čije se prezime piše drukčije od napitka. Duša me je boljela nad njegovom sudbinom.


 

"Jako sam umoran od boli sta ja čujem i osjećam, gazda. Ja sam umoran stalno na putu, sam ko crvendać na kiši. Nikad nisam imo nekog druga koji bi meni reko otkud smo došli i kuda idemo i zašto. Umoran sam ja od ljudi koji ružno rade jedni drugima. To meni ko komadi stakla u glavi. Umoran sam kad svaki put oću pomoć, a ne mogu. Umoran sam bit u tamu. Bol je to uglavnom. Toga ima previše. Kad vi to mogo prekinut, ja bi. Al ne mogu."

 

Dobro i zlo. A u knjizi je doslovno bilo tako ili su bili dobri likovi ili zli. King nam daje do znanja, što je istina da ne moraš uvijek iza rešetaka da bi bio zao. Naravno, bilo je i toga u knjizi da me ne shvatitite krivo. Ali trenutno govorim o primjeru Percyja i Brada. Toliko slični... po čemu? Po zloči, da. Kukavice i pokvarenjaci. Uz Warthona, likovi koji su me strašno ljutili.


Što mora biti u ljudskom mozgu da postanemo takvi? Jer podli i pokvareni ljudi nisu plod mašte i netko koga mogu samo pisci stvoriti. Oni su svugdje oko nas, a Zelena milja to prikazuje brutalno ali realno.


Dok u isto vrijeme pokazuje takvu dobrotu, onu malu, koja pokušava prevladati to zlo. Izlazi na vidjelo, malo po malo kroz cijelu knjigu. Kroz Paula, Brutalnog i ostalih likova. Ali najviše Coffeya. Onaj koji je dao sve od sebe, dao samoga sebe.


Dobro uvijek pobjeđuje, uvijek to moramo zapamtiti. Željeti dobro drugima, biti dobri ljudi, uvijek pomoći i zaobilaziti zlo.


Zelena milja je u top 3 najdražih ove godine. Ostavila me slomljenom, ali me onda sastavila. Sastavila prekrasnim likovima i jednim malim, malim mišićem i njegovim malim crnim očima.



Moje najiskrenije preporuke, ako još niste čitali.


Hvala!

20 views0 comments

Recent Posts

See All
Post: Blog2_Post
bottom of page